NOVOROĐENČETU je odmah po rođenju potrebna brižna pažnja, što uključuje i nježne dodire te tjelesni kontakt. Neki liječnici smatraju da je prvih 12 sati života od velike važnosti za svako dijete. Oni kažu da nakon porođaja majka i dijete najviše od svega trebaju i žele “ne san ili hranu, već nježne dodire, da se priviju jedno uz drugo te da se gledaju i slušaju”. *

Roditelji spontano pružaju ruke prema svom djetetu, uzimaju ga u naručje, miluju i privijaju uza se. Ono se pak veže za roditelje, osjećajući se sigurno uz njih te odgovara na njihovu pažnju. Veza koja se razvije između njih toliko je čvrsta da će se roditelji spremno žrtvovati, neumorno se brinući za svoje dijete.

S druge pak strane, dijete koje je lišeno roditeljske ljubavi može doslovce oslabiti i umrijeti. Zbog toga neki liječnici smatraju kako je važno da dijete odmah nakon porođaja ostane neko vrijeme uz majku. Oni kažu da bi se nakon porođaja majci i djetetu trebalo omogućiti da barem 30 do 60 minuta budu zajedno.

Unatoč važnosti koju neki pridaju stvaranju snažne emocionalne veze između majke i djeteta, u nekim bi bolnicama moglo  biti teško, pa čak i nemoguće, ostvariti takav kontakt između majke i djeteta odmah po porođaju. Novorođenčad se često odvaja od majke zbog opasnosti od prenošenja infekcije na dijete. Pa ipak, neki dokazi ukazuju da se stopa smrtonosnih infekcija zapravo smanjuje kad novorođenče ostane uz majku. Stoga sada sve više bolnica dopušta majkama da provedu nešto više vremena s tek rođenim djetetom.

Neke se majke ne osjećaju odmah privučene svom djetetu. Zbog toga se pitaju hoće li ga uspjeti zavoljeti. Istina, ne zaljube se sve majke na prvi pogled u svoje dijete. Pa ipak, nema potrebe da budete zabrinuti zbog toga.

Čak i ako se majčinski osjećaji ne jave odmah nakon porođaja, oni se mogu potpuno razviti neko vrijeme nakon njega. “Nema toga što bi prilikom porođaja moglo utjecati na vaš odnos s djetetom”, kaže jedna majka koja ima dosta iskustva u odgoju djece. Pa ipak, ukoliko ste trudni, a muče vas neke sumnje, bilo bi mudro da prije porođaja porazgovarate o tome sa svojim opstetričarom. Jasno mu izrazite svoje želje u vezi s time kada i koliko dugo želite biti uz svoje dijete nakon porođaja.

Izgleda da u životu male djece postoje određeni periodi kada su naročito osjetljiva na određene podražaje. No nakon nekog vremena ta se osjetljivost gubi. Naprimjer, mozak male djece s lakoćom svladava jezik, pa čak i više njih. No kada napune otprilike pet godina, ta izuzetna sposobnost učenja jezika kao da počne slabiti.

Nakon navršene 12. do 14. godine života učenje jezika može postati ogroman izazov. Dječji neurolog Peter Huttenlocher kaže kako se u tom razdoblju života “gustoća i broj sinapsa u centrima za govor počinje smanjivati”. To znači da su prve godine života ključne za razvoj govornih sposobnosti i učenje jezika!

No kako djeca uopće uspiju naučiti govoriti, što je itekako važno za njihov daljnji mentalni razvoj? Prvenstveno putem verbalne komunikacije s roditeljima. Mala djeca najviše reagiraju na podražaje koji dolaze od ljudi. “Dijete (...) oponaša majčin glas”, kaže Barry Arons s Tehnološkog instituta u Massachusettsu. No zanimljivo je da djeca ne oponašaju sve zvukove. Dijete, kaže Arons, “ne oponaša škripu kolijevke koju čuje dok mu majka govori”.

Roditelji različitog kulturnog porijekla obraćaju se svojoj djeci na isti način, nježno im tepajući. Dok dijete sluša te riječi koje zrače ljubavlju, srce mu brže kuca. Prema nekim mišljenjima, to djetetu pomaže da brže povezuje riječi i predmete na koje se one odnose. Dijete zapravo bez riječi kaže roditeljima: “Pričajte sa mnom!”

Danas se zna da se dijete otprilike u prvoj godini života emocionalno veže za odraslu osobu koja se brine za njega, a to je u većini slučajeva majka. Osjećaj sigurnosti koji proizlazi iz te veze omogućava djetetu da slobodnije komunicira s okolinom, što nije slučaj s djecom koja su lišena tog osjećaja. Smatra se da bi tu emocionalnu vezu s majkom dijete trebalo razviti u prve tri godine života.

 Što se može dogoditi s djetetom ukoliko ga se zapostavi tijekom tog izuzetno važnog razdoblja njegovog života, kada mu je um najpodložniji vanjskim utjecajima? Martha Farrell Erickson, koja je u preko 20 godina istraživanja pratila odnos između 267 majki i njihove djece, rekla je što misli o tome: “Zanemarivanje polako, ali postojano, ubija djetetov duh sve dok ono gotovo potpuno ne izgubi volju da se veže za ljude ili da istražuje svijet oko sebe.”

Želeći dočarati što osobno misli o emocionalnom zanemarivanju djece i teškim posljedicama toga, dr. Bruce Perry iz Dječje bolnice u Texasu kaže sljedeće: “Kad biste me pitali što je gore, da šestomjesečnom djetetu slomim sve kosti ili da dva mjeseca ignoriram njegove emocionalne potrebe, rekao bih da bi za dijete bilo daleko bolje kad biste mu slomili sve kosti.” Zbog čega? Prema mišljenju dr. Perrya, “kosti mogu zarasti, no ukoliko dijete dva mjeseca ne prima podražaje koji su presudni za razvoj mozga, to će na njegov mozak ostaviti trajne posljedice”. No ne slažu se svi da su takve posljedice nepopravljive. Pa ipak, znanstvene studije pokazuju da je za razvoj dječjeg uma vrlo važno da ono odrasta okruženo ljubavlju.

“Kratko rečeno”, stoji u knjizi Infants, “[djeca] spremno primaju i uzvraćaju ljubav.” Dijete svojim plačem često roditelje moli: “Pogledajte me!” Vrlo je važno da u tom trenutku roditelji reagiraju s ljubavlju. Tako dijete postaje svjesno da drugima može dati na znanje što mu treba. Ono uči razvijati odnose s drugima.

No možda se pitate: ‘Ukoliko reagiram svaki put kada plače, hoću li ga razmaziti?’ To nije isključeno. Po tom se pitanju mišljenja uvelike razlikuju. No kako je svako dijete različito, roditelji u pravilu moraju sami odlučiti što je za njihovo dijete najbolje. U svakom slučaju, neka novija istraživanja pokazuju da se u tijelu novorođenčeta izlučuju hormoni stresa kada je ono gladno, uzrujano ili se ne osjeća ugodno. Svoju nelagodu dijete izražava plačem. Prema nekim mišljenjima, kada roditelj reagira na djetetov poziv i zadovolji njegove potrebe, u djetetovom se mozgu potiče stvaranje stanica koje će mu pomoći da nauči samo se umiriti. Isto tako, dr. Megan Gunnar kaže da organizam djeteta izlučuje manje kortizola, hormona stresa, ukoliko roditelj s puno razumijevanja reagira na njegove potrebe. Čak i u slučaju da se uzruja, brže će se smiriti.

“Ustvari”, kaže Martha Farrell Erickson, “djeca čiji roditelji uvijek brzo reagiraju na njihov plač, naročito tijekom prvih 6 do 8 mjeseci života, zapravo manje plaču od djece koju se pusti da plaču.” Također je važno razlučiti kako treba reagirati na djetetov plač. Ukoliko svaki put reagirate na isti način, primjerice tako da ga nahranite ili uzmete u naručje,  stvarno biste ga mogli razmaziti. Ponekad će možda biti dovoljno da mu glasom date do znanja da ste ga čuli ili da mu se približite i nježno mu šapćete u uho. A ponekad će možda biti dovoljno da ga samo dodirnete rukom po leđima ili trbuhu.

“Djetetu je posao da plače”, glasi jedna istočnjačka izreka. Plač je glavno sredstvo kojim dijete pokazuje što želi. Kako biste se vi osjećali da vas se ignorira svaki put kada nešto zatražite? Kako bi se onda vaše dijete, koje je potpuno bespomoćno bez onoga tko se brine za njega, osjećalo ako biste se svaki put oglušili na njegovu potrebu za pažnjom? No, tko bi trebao pokloniti pažnju djetetu kada ono plače?

Nedavno provedeni popis stanovništva u Sjedinjenim Državama pokazao je da se o 54 posto djece u dobi do 9 godina brine netko tko nije njihov roditelj. To je možda zbog toga što u mnogo slučajeva oba roditelja moraju raditi kako bi zbrinula potrebe obitelji. Pa ipak, mnoge majke kojima je to moguće uzimaju porodiljski dopust kako bi nekoliko tjedana ili mjeseci ostale uz svoje novorođenče. No tko će nakon toga voditi brigu o njemu?

Naravno, s tim u vezi ne postoje neka čvrsta pravila kojima bi se roditelji mogli voditi prilikom donošenja odluke. Međutim, dobro je zadržati na umu da je dijete u tom vrlo važnom razdoblju života i dalje vrlo osjetljivo. Zbog toga bi oba roditelja trebala ozbiljno razmotriti to pitanje. Bilo bi dobro da prilikom donošenja odluke svakako pažljivo razmotre sve mogućnosti koje im stoje na raspolaganju.

“Sve je jasnije da čak i najbolji programi za čuvanje i odgoj djece nisu nadomjestak za vrijeme koje bi majke i očevi trebali provesti s njima”, kaže dr. Joseph Zanga iz Američkog pedijatrijskog udruženja. Neki stručnjaci izražavaju zabrinutost da se djeci koja idu u jaslice ili vrtić ne posvećuje onoliko pažnje koliko bi trebalo.

Budući da su svjesne što je njihovoj djeci najpotrebnije, neke zaposlene majke odlučile su napustiti posao kako brigu o emocionalnim potrebama svoje djece ne bi morale prepustiti nekom drugom. Jedna je žena rekla: “Sigurna sam da mi nijedan drugi posao ne bi mogao pružiti takvo zadovoljstvo kakvo sada osjećam.” Dakako, ekonomski pritisci ne dozvoljavaju svim majkama da se odluče na takav korak. Mnogi roditelji nemaju drugog izbora nego da brigu o djeci povjere ustanovama za čuvanje djece, zbog čega se svesrdno trude pokazivati im pažnju i ljubav u vrijeme kada su zajedno. Isto tako, ni mnogi zaposleni samohrani roditelji nemaju puno izbora što se tiče brige o djeci, ali puno ulažu u njihov odgoj, i to s dobrim rezultatima.

Odgoj djece može biti radostan i vrlo uzbudljiv zadatak. No on je istovremeno i težak i zahtjevan. Kako ga možete uspješno izvršiti?