KAKO je to izvanredno djelo ostalo sačuvano tako dugo vremena i postalo najpoznatija knjiga na svijetu? Razmotrimo samo dva činitelja.

Izraelci su brižno čuvali izvorne svitke i načinili brojne prijepise. Naprimjer, izraelskim je kraljevima bilo rečeno da “prepišu zakon što ga čuvaju svećenici levitski” (5. Mojsijeva 17:18).

Mnogi su Izraelci voljeli čitati nadahnute spise, koje su smatrali Božjom Riječju. Stoga je prepisivanje tih tekstova bilo povjereno vrsnim pisarima, koji su iznimno pažljivo obavljali svoj posao. Za bogobojaznog pisara Ezru kaže se da je bio “vješt prepisivač zakona Mojsijeva, koji je dao Jehova, Bog Izraelov” (Ezra 7:6). Masoreti, koji su od šestog do desetog stoljeća n. e. prepisivali hebrejske knjige Biblije, ili “Stari zavjet”, čak su brojali prepisana slova kako se u tekstu ne bi potkrale greške. Takvo pažljivo prepisivanje omogućilo je da tekst ostane točan te da se Biblija sačuva unatoč tome što su je njeni neprijatelji svim silama nastojali uništiti.

Naprimjer, 168. pr. n. e. sirijski kralj Antioh IV htio je pronaći i uništiti sve prijepise hebrejskih knjiga Biblije koji su u to vrijeme postojali u Palestini. Jedan židovski povijesni izvještaj o tome kaže: “U koga nađoše knjige Zakona, razderaše ih i baciše u vatru.” U djelu The Jewish Encyclopedia piše: “Službenici kojima je bio povjeren taj zadatak bili su strogi i neumoljivi (...). Posjedovanje neke od svetih knjiga (...) kažnjavalo se smrću.” No prijepisi svetih spisa ostali su sačuvani ne samo među Židovima u Palestini nego i među onima koji su živjeli u drugim zemljama.

Ubrzo nakon što je završeno pisanje grčkih knjiga Biblije, ili “Novog zavjeta”, načinjeni su mnogobrojni prijepisi tih nadahnutih poslanica, proročanstava i povijesnih izvještaja. Naprimjer, Ivan je svoje Evanđelje napisao u Efezu ili njegovoj okolici. Međutim, jedan fragment tog Evanđelja, dio prijepisa za koji stručnjaci kažu da je nastao nepunih 50 godina nakon što je napisan izvorni tekst, pronađen je u Egiptu, koji je od Efeza udaljen stotinama kilometara. To otkriće upućuje na zaključak da su kršćani koji su živjeli u dalekim zemljama imali prijepise nadahnutih spisa ubrzo nakon što su oni nastali.

Mnogobrojni prijepisi koji su bili raspačani sve do najudaljenijih zemalja doprinijeli su opstanku Božje Riječi u stoljećima nakon Krista. Naprimjer, jedan izvještaj kaže da je 23. veljače 303. n. e. rimski car Dioklecijan u osvit zore gledao kako njegovi vojnici razvaljuju vrata jedne crkve i spaljuju prijepise Svetog pisma. Dioklecijan je mislio da može stati na kraj kršćanstvu tako da uništi njegove svete spise. Sutradan je naredio da se diljem Rimskog Carstva javno spale sve Biblije. No neki su primjerci ipak sačuvani te su bili nanovo prepisani. Ustvari, do danas su gotovo u cijelosti sačuvane dvije Biblije na grčkom jeziku koje su vjerojatno nastale  nedugo nakon što je Dioklecijan naredio uništavanje Biblija. Jedna od tih dviju Biblija nalazi se u Rimu, a druga u Britanskoj knjižnici u Londonu.

Premda dosad nije pronađen nijedan izvorni biblijski rukopis, do danas je sačuvano na tisuće prijepisa cijele Biblije ili nekih njenih dijelova. Neki od tih prijepisa vrlo su stari. Je li prilikom prepisivanja izmijenjena poruka izvornih tekstova? Govoreći o hebrejskim knjigama Biblije, učenjak William Henry Green je izjavio: “Sa sigurnošću se može reći da nijedno drugo djelo iz starog doba nije sačuvano u obliku koji tako vjerno prenosi izvornu poruku.” Sir Frederic Kenyon, jedan od najistaknutijih izučavatelja biblijskih rukopisa, o grčkim je knjigama Biblije napisao: “Razmak između vremena nastanka izvornog teksta i vremena iz kojeg datiraju najstariji pronađeni prijepisi toliko je malen da je ustvari zanemariv, pa je tako uklonjena posljednja sumnja da je Biblija u osnovi došla do nas onako kako je napisana. I autentičnost i općenita vjerodostojnost novozavjetnih knjiga sada se mogu smatrati konačno dokazanima.” On je također rekao: “Sa sigurnošću možemo reći da je tekst Biblije u osnovi vjerodostojan. (...) To se ne može reći ni za koju drugu drevnu knjigu na svijetu.”

Prevođenje Biblije na mnoge jezike još je jedan važan činilac koji je doprinio tome da ona postane najpoznatija knjiga na svijetu. To je u skladu s Božjim naumom da ljudi iz svih naroda koji govore mnogim jezicima upoznaju Boga i štuju ga “duhom i istinom” (Ivan 4:23, 24; Mihej 4:2).

Prvi poznati prijevod hebrejskih knjiga Biblije bila je grčka Septuaginta. Taj je prijevod bio namijenjen Židovima koji su živjeli izvan Palestine i govorili grčkim jezikom. Septuaginta je dovršena oko 200 godina prije početka Isusove zemaljske službe. Cijela Biblija, uključujući i knjige izvorno pisane grčkim jezikom, bila je prevedena na mnoge jezike u prvih nekoliko stoljeća nakon što je završeno njeno pisanje. No kasnije su se širenju Biblije počeli protiviti neki kraljevi, pa čak i svećenici, koji su trebali postupiti upravo suprotno — učiniti sve što je u njihovoj moći da Biblija postane dostupna svim ljudima. Svoja su stada držali u duhovnoj tami, ne dopuštajući da se Božja Riječ prevodi na narodne jezike.

Opirući se crkvi i svjetovnim vladarima, neki su hrabri ljudi izložili opasnosti vlastiti život kako bi preveli Bibliju na narodne jezike. Jedan od njih je Englez William Tyndale, koji se školovao u Oxfordu te je 1530. objavio prijevod Petoknjižja (Pentateuha), prvih pet knjiga hebrejskog dijela Biblije. Unatoč velikom protivljenju, prvi je preveo Bibliju na engleski izravno s hebrejskog jezika. Tyndale je ujedno prvi engleski prevoditelj koji je upotrijebio ime Jehova. Španjolski izučavatelj Biblije Casiodoro de Reina neprestano je bježao od svojih katoličkih progonitelja i često bio u smrtnoj opasnosti dok je radio na jednom od prvih prijevoda Biblije na španjolski jezik. Da bi mogao dovršiti svoj prijevod potražio je utočište u Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj i Švicarskoj. *

Biblija se i dalje prevodi na velik broj jezika i tiska se u milijunima primjeraka. Činjenica da je sačuvana do današnjih dana i da je postala najpoznatija knjiga na svijetu svjedoči o tome da je apostol Petar bio u pravu kad je pod Božjim nadahnućem rekao: “Trava vene i cvijet otpada, ali riječ Jehovina ostaje zauvijek” (1. Petrova 1:24, 25).