BILLA su odmalena učili da je pobačaj veliki grijeh koji je ravan ubojstvu. No to se njegovo dugogodišnje uvjerenje poljuljalo kad je 1975. njegova djevojka Victoria zatrudnjela. On nije želio prihvatiti odgovornosti koje sa sobom donose brak i roditeljstvo. “Odmah sam pomislio na najjednostavnije rješenje”, priznao je Bill, “te sam Victoriji rekao da mora pobaciti.”

Kad se suoče s neplaniranom i neželjenom trudnoćom, mnogi se odluče za ono što je Bill nazvao “najjednostavnijim rješenjem”. U jednoj međunarodnoj studiji objavljenoj 2007. procjenjuje se da je 2003. u cijelom svijetu izvršeno 42 milijuna pobačaja. Na pobačaj se odlučuju žene svih rasa i nacionalnosti, različitih vjerskih opredjeljenja, ekonomskih slojeva, stupnjeva obrazovanja i dobi — od djevojaka koje su još u pubertetu pa do žena u menopauzi. Što biste vi učinili da vam se dogodi neželjena trudnoća? Zašto se tako puno žena odlučuje za pobačaj?

“Iza mene je bila prilično teška trudnoća i kompliciran porod, a imali smo i velikih financijskih i obiteljskih problema”, ispričala je jedna 35-godišnja žena. “A onda sam, samo mjesec i pol nakon poroda, saznala da sam opet trudna. Muž i ja odlučili smo se za pobačaj. Duboko u sebi znala sam da to nije u redu, ali nisam vidjela drugo rješenje.”

Žene se iz različitih razloga odlučuju za pobačaj. Neke to čine zbog financijskih problema, a neke zato što ne žele da ih išta podsjeća na propalu vezu s muškarcem koji ih je možda čak i zlostavljao. A ponekad se ženi ili paru trudnoća jednostavno ne uklapa u životne planove.

Katkad se žene odluče za pobačaj kako bi sačuvale svoj ugled ili ugled svoje obitelji. O jednom takvom slučaju pisala je dr. Susan Wicklund u svojoj knjizi This Common Secret—My Journey as an Abortion Doctor. Jedna njena pacijentica koja je htjela napraviti pobačaj iskreno joj je rekla: “Moji su roditelji veliki vjernici. (...) Kad bih rodila dijete, to bi za njih bila velika sramota jer svi znaju da nisam udana. Svi njihovi prijatelji iz crkve saznali bi da je njihova kći zgriješila.”

Dr. Wicklund potom ju je upitala: “Dobro, znači učinila si nešto što oni smatraju grijehom, ali kako gledaju na pobačaj?” Djevojka joj je odgovorila: “Pobačaj je za njih neoprostiv grijeh. Ali to je manje zlo zato što će ostati tajna. Ako napravim pobačaj, prijatelji [mojih roditelja] nikada to neće saznati.”

U svakom slučaju, odluka o namjernom prekidu trudnoće nije nimalo laka. Naprotiv, ona je često izuzetno bolna. Ipak, mnogi se odlučuju za pobačaj jer ga smatraju najjednostavnijim rješenjem. No da li time uistinu riješe svoj problem?

Godine 2004. provedeno je istraživanje u kojem je sudjelovala 331 žena iz Rusije te 217 žena iz Sjedinjenih Država koje su napravile pobačaj. Rezultati su pokazali da je otprilike polovina žena iz obje grupe nakon pobačaja bila jako potresena. Skoro 50 posto Ruskinja i gotovo 80 posto Amerikanki osjećalo je grižnju savjesti zbog onoga što su učinile. Preko 60 posto Amerikanki nije si to moglo oprostiti. Ako grižnju savjesti osjeća tako mnogo žena, čak i onih koje sebe ne smatraju vjernicama, zašto se toliko mladih žena ipak odluči na taj korak?

Često zato što se na njih vrši snažan pritisak. Roditelji, bračni partner ili dobronamjerni prijatelji mogu poticati ženu da od dva zla izabere ono manje, a to je, kako oni smatraju,  pobačaj. To je može navesti da brzopleto donese odluku, a da se prethodno nije dovoljno informirala. Dr. Priscilla Coleman, koja se bavi istraživanjem psihičkih smetnji kod žena koje su učinile pobačaj, kaže: “Kad prođe strašan stres povezan s odlukom o pobačaju te samim zahvatom, žene su ponovno u stanju trezveno rasuđivati, a tada im se obično javlja snažan osjećaj krivnje, duboka tuga i kajanje.”

Kajanje je često popraćeno intenzivnim razmišljanjem o pitanju: “Je li pobačajem prekinut život koji je već započeo?” Jedna opsežna studija pokazala je da su mnoge trudnice koje su razmišljale o pobačaju “stekle krivu predodžbu o njemu jer im je bilo rečeno da je riječ samo o uklanjanju ‘običnog tkiva’ te su rekle da ne bi napravile pobačaj da su znale pravu istinu” (Report of the South Dakota Task Force to Study Abortion—2005).

Nakon razmatranja “zaprepašćujućih i iznimno potresnih svjedočanstava” 1 940 žena koje su napravile pobačaj, u studiji je zaključeno: “Mnoge su žene i ogorčene i tužne zbog gubitka djeteta za koje im je bilo rečeno da nikad nije ni postojalo.” U studiji se također navodi da “na ženinu psihu strašno utječe spoznaja da je ubila vlastito dijete”.

S obzirom na tolika oprečna mišljenja o pobačaju, mnogi se pitaju što je prava istina. Je li to doista zahvat kojim se iz tijela trudnice uklanja tek obično tkivo? Je li nerođeno dijete koje se razvija u majčinoj utrobi uistinu živo biće?