ROĐEN sam 1944. godine u Philadelphiji, u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji. Dok sam bio mali, na mene su mnogo utjecali moj otac, djed i ujak koji su služili u vojsci. Oni su smatrali da je to nešto najuzvišenije čemu čovjek može posvetiti svoj život. Još kao dječak posjetio sam obližnju bazu ratne mornarice i ondje sam prvi put vidio podmornicu. Od tog trenutka podmornička služba postala je moj životni cilj. Tijekom zadnje godine srednje škole bio sam primljen na Američku vojnopomorsku akademiju. Diplomirao sam četiri godine kasnije, u lipnju 1966.

Uključio sam se u Program ratne mornarice za razvoj nuklearnih podmornica kako bih stekao stručno znanje iz područja nuklearne tehnologije i podmorničkih operacija. U travnju 1967. oženio sam se s Mary Lee Carter, koja je još i danas moja voljena životna suputnica. Kad sam u ožujku 1968. bio raspoređen na podmornicu USS Jack, konačno su se ostvarili moji dječački snovi. Otprilike godinu dana kasnije moja je žena rodila naše prvo dijete — kćer Allison.

Godine 1971. bio sam imenovan za časnika stroja na podmornici USS Andrew Jackson, čiji je zapovjednik rekao riječi koje sam spomenuo u uvodu. Dok smo bili na moru u toj podmornici naoružanoj balističkim projektilima “Polaris”, dogodila se nezgoda od koje najviše strahuju svi podmorničari — izbio je požar. Kratko nakon ponoći, dok sam se družio s drugim časnicima, osjetili smo mukli udarac. Zatim se oglasio alarm koji je upozoravao na opću opasnost i preko razglasa je dana obavijest: “Požar u strojarnici!”

Budući da sam bio zadužen za održavanje gotovo svih pogonskih i električnih sustava, otrčao sam do stražnjeg dijela podmornice kako bih procijenio nastalu štetu. Došlo je do eksplozije u jednom generatoru koji je proizvodio kisik za disanje. Ja i još trojica podmorničara brzo smo stavili zaštitne maske i uklonili sve zapaljive plinove iz tog dijela podmornice. Srećom, nitko nije nastradao. Unatoč toj nezgodi, uspješno smo obavili svoj izviđački zadatak, što je bio dokaz da je posada bila dobro obučena.

Kako bismo se lakše nosili sa stresom na poslu, savjetovali su nam da svakog tjedna odvojimo nekoliko sati za nešto što će nas opustiti i pomoći nam da proširimo vidike. Ja sam obično čitao biografije poznatih vojskovođa. No ovaj put odlučio sam čitati o nekome tko je poznat kao mirotvorac — o Isusu Kristu. Počeo sam čitati evanđelja iz Biblije koju sam dobio na promociji po završetku akademije. Čitajući Bibliju, dobio sam odgovore na neka svoja pitanja, no kako sam je dalje čitao imao sam sve više pitanja.  Netko mi je trebao pomoći da razumijem to što čitam.

Pri kraju našeg izviđačkog zadatka zapovjednik je sazvao sastanak svih časnika u brodskoj blagovaonici i rekao: “Gospodo, naš je strojarski inženjer upravo dobio najbolji posao u američkoj ratnoj mornarici. Bit će časnik stroja na prvoj podmornici najnovije klase naših napadnih podmornica.” Bio sam zapanjen!

Zbog tog novog zadatka moja obitelj i ja preselili smo se u gradić Newport News (Virginia), gdje se gradila podmornica USS Los Angeles. Nadgledavao sam testiranje svih postrojenja i uređaja u podmornici te sudjelovao u izradi tehničkih priručnika za upravljanje tim postrojenjima i programa za stručnu obuku podmorničara. Taj posao bio je veoma složen i zahtjevan, no uživao sam u njemu. U međuvremenu je Mary Lee ponovno rodila. Ovaj put dobili smo sina, kojem smo dali ime Drew. Sada kad sam bio otac dvoje djece, ponovno sam počeo razmišljati o Bogu. Pitao sam se: Što Bog misli o ratovanju? Što se događa s čovjekom kad umre? Postoji li pakao?

Otprilike u to vrijeme moju su ženu počele posjećivati dvije Jehovine svjedokinje. Kad sam jednom iz baze nazvao kući, Mary Lee je rekla: “Došle su mi dvije gospođe koje razgovaraju s ljudima o Bibliji.”

“Iz koje su crkve?” upitao sam.

“One su Jehovini svjedoci”, rekla mi je.

Nikad nisam čuo za Jehovine svjedoke, no želio sam razumjeti što Biblija uči. Stoga sam rekao svojoj ženi: “Kaži tim gospođama da dođu koji dan navečer.” Kratko nakon toga jedna od njih došla je sa svojim suprugom i tako smo moja žena i ja počeli proučavati Bibliju.

Konačno sam počeo dobivati odgovore na pitanja koja su me mučila godinama. Naprimjer saznao sam da mrtvi “nisu svjesni ničega”. Moglo bi se reći da su oni u dubokom snu, kao što je to Isus objasnio (Propovjednik 9:5; Ivan 11:11-14). Mrtvi stoga nisu ni u kakvom stanju blaženstva niti trpe vječne muke, već spavaju smrtnim snom i čekaju uskrsnuće.

Mary Lee i ja počeli smo ići i na kršćanske sastanke u obližnju dvoranu Jehovinih svjedoka. Ondje smo vidjeli kako ljudi različitog kulturnog i etničkog porijekla te različitog stupnja obrazovanja služe svom Bogu u miru i jedinstvu. Moja žena i ja stoga smo zaključili: “Biblija doista ljudima može poboljšati život” (Psalam 19:7-10).

Kad je 1973. izbio arapsko-izraelski rat, podmornice američke Atlantske flote bile su u  stanju pripravnosti. Situacija se svaki čas mogla zaoštriti. Počeo sam uviđati da ljudske vlasti ne mogu ostvariti pravi i trajni mir — to može postići samo Božje Kraljevstvo. Zapravo, prije sam se često molio: “Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji!” no nisam znao što to znači (Matej 6:9, 10, Jeruzalemska Biblija). Sada sam razumio da je Božje Kraljevstvo već uspostavljeno na nebu te da će uskoro zavladati nad čitavom Zemljom i očistiti je od sveg zla i od ljudi koji čine zlo (Danijel 2:44; 7:13, 14).

Puno sam razmišljao o onome što Biblija kaže u 2. Korinćanima 10:3, 4. Tamo stoji da pravi kršćani “ne ratuju po tijelu. Jer oružje njihovog ratovanja nije tjelesno, nego ima veliku snagu od Boga.” Naučio sam da je to “oružje” duhovne prirode i da uključuje “mač duha” — Jehovinu Riječ, Bibliju (Efežanima 6:17).

Morao sam donijeti važnu odluku. Hoću li se nastaviti baviti poslom koji mi je bio zanimljiv i koji sam jako volio ili ću početi živjeti u skladu s onim što kaže Biblija? Mnogo sam se molio Jehovi u vezi s tim i na kraju sam zaključio da ako iskreno želim biti mirotvorac, trebam postupiti onako kako Bog želi.

Mary Lee i ja mnogo smo se molili i razgovarali o našoj budućnosti te smo donijeli odluku da ćemo služiti “Vrhovnom Zapovjedniku”, Jehovi Bogu, koji vlada nad svim što postoji. Oboje smo odlučili predati svoj život Jehovi, a ja sam svoje nadređene obavijestio da želim napustiti ratnu mornaricu. Zatim sam bio prebačen u Norfolk (Virginia) kako bih ondje čekao otpust iz vojske. Većina časnika s kojima sam radio bila je iznenađena mojom odlukom, a neki su jasno pokazali da je ne odobravaju. No druge je zanimalo zašto sam odlučio živjeti po biblijskim načelima i pokazali su da poštuju moju odluku.

Godine 1974. dobio sam otpust iz vojske. Te iste godine moja žena i ja krstili smo se u znak predanja Bogu na oblasnom kongresu Jehovinih svjedoka “Božanska odluka”, koji je bio održan u gradu Hamptonu u Virginiji (Matej 28:19, 20). Tako je počeo naš novi život.

Mary Lee i ja imali smo dvoje male djece, nismo imali nikakvih prihoda, a od ušteđevine smo mogli živjeti svega nekoliko mjeseci. Poslao sam svoj životopis u nekoliko tvrtki i prepustio stvar u Božje ruke. Nedugo nakon toga jedno komunalno poduzeće ponudilo mi je posao. Plaća je bila upola manja od one koju sam dobivao u ratnoj mornarici, ali posao mi je omogućio da sa svojom obitelji ostanem živjeti u tom području.

Kako smo moja žena i ja sve više duhovno napredovali, željeli smo učiniti više u službi Jehovi. Jedna obitelj Jehovinih svjedoka koju smo poznavali preselila se u središnji dio Virginije kako bi služila na području gdje je mnogo ljudi željelo bolje upoznati Bibliju, a nije bilo dovoljno onih koji bi ih poučavali. Ta nas je obitelj pozvala da ih posjetimo. Nakon samo jednog posjeta i mi smo se odlučili preseliti onamo, pa smo počeli planirati preseljenje. Na poslu sam predao molbu za premještaj u drugi grad, i na moju veliku radost, ona je bila odobrena. Čak sam dobio promaknuće! A poduzeće nam je odlučilo platiti i troškove preseljenja. Pomislili smo: “Bog se zaista brine za one koji se trude vršiti njegovu volju” (Matej 6:33).

Budući da smo živjeli prilično jednostavnim životom, Mary Lee i ja mogli smo se više posvetiti službi propovijedanja. Zbog toga smo mnogo vremena mogli provoditi i sa svojom dragom djecom dok su odrastala. Naš trud urodio je plodom. Neizmjerno smo radosni što Allison i Drew “žive po istini” (3. Ivanova 4; Mudre izreke 23:24).

Naravno, bilo je trenutaka kada smo bili zabrinuti zbog financijskih, stambenih i zdravstvenih problema, a ponekad nas brine i to što smo svakim danom sve stariji. No Jehova je uvijek uz nas. Požalim li nekad što sam ostavio podmorničku službu? Nikako ne! Kad se Mary Lee i ja osvrnemo na svoj život, možemo bez imalo sumnje reći da je služenje Jehovi nešto najbolje i najuzvišenije čemu čovjek može posvetiti svoj život (Propovjednik 12:13).