U 4. STOLJEĆU prije nove ere mladi Makedonac imenom Aleksandar svojim je vojnim uspjesima omogućio da Grčka * zauzme istaknuto mjesto u svjetskoj povijesti. Zahvaljujući tom vojskovođi koji je kasnije nazvan Aleksandar Veliki Grčka je postala peta svjetska sila u biblijskoj povijesti. Prethodile su joj Egipat, Asirija, Babilon i Medo-Perzija.

Nakon Aleksandrove smrti njegovo se carstvo razdijelilo te je počelo gubiti svoju moć. No utjecaj grčke kulture, religije, filozofije i jezika zadržao se još dugo nakon raspada tog carstva.

Biblija ne spominje da je itko od Božjih proroka djelovao u vrijeme kad je Grčka vladala svijetom. U tom razdoblju nije napisana nijedna biblijska knjiga. No o Grčkoj se govori u nekim biblijskim proročanstvima. Osim toga, u grčkim knjigama Biblije (takozvanom Novom zavjetu) na mnogim mjestima dolazi do izražaja utjecaj grčke civilizacije na život ljudi tog vremena. Zanimljivo je da se na području Izraela nalazila većina od deset helenističkih gradova koji su se zajedno zvali Dekapolis, prema grčkoj riječi koja znači “deset gradova” (Matej 4:25; Marko 5:20; 7:31). Biblija spominje to područje nekoliko puta, a svjetovni povijesni zapisi te impresivni ostaci kazališta, amfiteatara,  hramova i javnih kupališta svjedoče da su ondje zaista postojali tako napredni gradovi.

U Bibliji se na mnogo mjesta ukazuje na grčku kulturu i religiju. To se naročito može zapaziti u knjizi Djela apostolska, koju je napisao liječnik Luka. Osvrnimo se na nekoliko primjera.

Apostol Pavao posjetio je Atenu 50. godine. Biblija kaže da je tom prilikom vidio kako je taj grad “pun idola” (Djela apostolska 17:16). Povijesni zapisi i arheološka otkrića potvrđuju da su Atena i njena predgrađa uistinu bili prepuni vjerskih idola i svetišta.

U Djelima apostolskim 17:21 stoji da “nitko od Atenjana i stranaca koji su ondje boravili nije trošio slobodno vrijeme ni na što drugo osim da kaže ili čuje nešto novo”. Tukididovi i Demostenovi zapisi potvrđuju da su Atenjani jako voljeli raspravljati o svemu i svačemu.

Biblija kaže da su ‘epikurejski i stoički filozofi proturječili Pavlu’ te da su ga čak odveli na Areopag kako bi čuli nešto više o tome što on naučava (Djela apostolska 17:18, 19). Atena je bila poznata po mnogim filozofima, među kojima su bili epikurejci i stoici.

Pavao je rekao da je u Ateni naišao na jedan žrtvenik s natpisom: “Bogu nepoznatome” (Djela apostolska 17:23). Žrtvenike posvećene nepoznatom bogu vjerojatno je sagradio kretski pjesnik Epimenid.

U govoru koji je održao pred Atenjanima Pavao je citirao riječi: “Čak smo i potomstvo njegovo.” Kazao je Grcima da su to rekli ‘neki od njihovih pjesnika’ (Djela apostolska 17:28). To su bili grčki pjesnici Arat i Kleant.

Jedan je arheolog s pravom zaključio: “Zapis o Pavlovom posjetu Ateni zvuči mi kao izvještaj nekoga tko je sve to osobno vidio i doživio.” To bi se moglo reći i za biblijski izvještaj koji govori o tome što je Pavao doživio u Efezu, u Maloj Aziji. U 1. stoljeću stanovnici tog grada još uvijek su bili jako naklonjeni poganskoj grčkoj religiji. Najviše ljudi štovalo je božicu Artemidu.

 Artemidin hram, jedno od sedam čuda starog svijeta, spominje se nekoliko puta u Djelima apostolskim. Naprimjer, iz te biblijske knjige saznajemo da je Pavao propovijedao u Efezu, što je razljutilo srebrara Demetrija, koji je odlično zarađivao izrađujući srebrne Artemidine hramiće. Demetrije je ljutito rekao: “Taj Pavao (...) uvjerio je mnoštvo ljudi i preobratio ih govoreći da bogovi načinjeni rukama nisu bogovi” (Djela apostolska 19:23-28). Demetrije je potom nahuškao svjetinu protiv Pavla. Ljudi su se razgnjevili i počeli vikati: “Velika je Artemida efeška!”

Danas se još uvijek mogu vidjeti ruševine Efeza i ostaci Artemidinog hrama. Osim toga, drevni natpisi pronađeni u Efezu potvrđuju da su se u tom gradu izrađivali kipovi u čast božici Artemidi i da je ondje postojalo udruženje srebrara.

Otprilike 200 godina prije nego što je Aleksandar Veliki krenuo u svoje osvajačke pohode Jehova Bog nadahnuo je svog proroka Danijela da zapiše nešto zanimljivo o silama koje će vladati svijetom. O tome čitamo: “Gle, jarac je dolazio sa zapada površinom sve zemlje, a da nije doticao zemlju. Jarac je imao upadljiv rog među očima. I približavao se ovnu s dva roga (...) i potrčao je na njega silno gnjevan. (...) Okomio se na njega, udarajući ga dok mu nije slomio oba roga, a ovan nije imao snage oduprijeti mu se. I oborio ga je na zemlju i zgazio (...). A jarac se uzoholio preko svake mjere. Ali kad se osilio, veliki se rog slomio i umjesto njega izrasla su četiri upadljiva roga prema četiri vjetra nebeska” (Danijel 8:5-8).

Na koga se odnose te riječi? Sam Danijel odgovara: “Ovan što si ga vidio, koji ima dva roga, predstavlja kraljeve Medije i Perzije. Runjavi jarac predstavlja kralja Grčke, a veliki rog što mu je među očima predstavlja prvoga kralja” (Danijel 8:20-22).

Kakvog li izvanrednog proročanstva! U vrijeme kad je Babilon bio svjetska sila Biblija je prorekla da će nakon njega na vlast doći Medo-Perzija, a potom Grčka. Osim toga, Biblija je jasno rekla da će se “veliki rog”, koji predočava Aleksandra, ‘slomiti kad se osili’ i da će umjesto njega izrasti četiri druga roga. Također je otkrila da nijedan od tih vladara neće biti Aleksandrov potomak (Danijel 11:4).

Ta su se proročanstva ispunila do najsitnije pojedinosti. Aleksandar je 336. pr. n. e. postao kralj te je za sedam godina porazio moćnog perzijskog kralja Darija III. Nakon toga nastavio je širiti granice svog carstva sve dok 323. pr. n. e. nije iznenada umro u 32. godini života. Nijedan Aleksandrov potomak ni bilo tko drugi nije preuzeo vlast nad čitavim njegovim carstvom. Umjesto toga, njegova četiri najistaknutija generala — Lizimah, Kasandar, Seleuk i Ptolemej — podijelila su carstvo između sebe i “proglasila sebe kraljevima”, stoji u knjizi The Hellenistic Age.

 Tijekom svojih osvajanja Aleksandar je ispunio još neka biblijska proročanstva. Naprimjer, proroci Ezekijel i Zaharija, koji su živjeli u 7. i 6. stoljeću prije nove ere, prorekli su uništenje Tira (Ezekijel 26:3-5, 12; 27:32-36; Zaharija 9:3, 4). Ezekijel je čak napisao da će kamenje i prašina iz tog grada biti bačeni “nasred vode”. Jesu li se te riječi ispunile?

Razmotrimo što su Aleksandrovi vojnici učinili za vrijeme opsade Tira 332. pr. n. e. Pokupili su drvo i kamenje s ruševina starog, kopnenog dijela grada i pobacali ga u more kako bi napravili nasip do otočnog dijela Tira. Tako su uspjeli doći do grada i osvojiti ga. “Proročanstva o padu Tira ispunila su se do najsitnijih pojedinosti”, rekao je jedan istraživač iz 19. stoljeća. *

Aleksandar svojim osvajanjima nije stvorio svijet u kojem bi vladali mir i sigurnost. U svom osvrtu na razdoblje u kojem je Grčka vladala svijetom starog doba jedan je učenjak rekao: “Život običnog naroda (...) nije se puno promijenio.” Ta se priča ponavlja kroz čitavu povijest. Sve to pokazuje da je Biblija u pravu kad kaže: “Čovjek vlada nad čovjekom na nesreću njegovu” (Propovjednik 8:9).

No to neće uvijek biti tako jer je Bog uspostavio vlast koja je neusporedivo bolja od svake koju bi čovjek mogao zamisliti. Riječ je o Božjem Kraljevstvu, koje će zamijeniti sve ljudske vlasti, a njegovi će podanici zauvijek živjeti u istinskom miru i sigurnosti (Izaija 25:6; 65:21, 22; Danijel 2:35, 44; Otkrivenje 11:15).

Kralj tog Kraljevstva je Isus Krist. Za razliku od ljudskih vladara, koji žude za moći i ne mare za obične ljude, Isus je vladar kojega u svemu vodi ljubav prema Bogu i ljudima. Psalmist je o njemu prorekao: “On će izbaviti ubogoga koji u pomoć zove, nevoljnika i svakoga tko nema pomoćnika. Sažalit će se na siromaha i na ubogoga i duše će ubogima spasiti. Od tlačenja i nasilja otkupit će dušu njihovu” (Psalam 72:12-14).

Želite li imati takvog vladara? Ako želite, bilo bi dobro da bolje upoznate i šestu svjetsku silu iz biblijske povijesti, a to je Rim. U vrijeme rimske svjetske sile rodio se prorečeni Spasitelj, koji je ostavio neizbrisiv trag u ljudskoj povijesti. Svakako pročitajte i šesti članak iz ove serije, koji će izaći u sljedećem broju ovog časopisa.