“LOS je čudnovat i prilično ružan stvor. Zašto je tako visok u plećima? Što će mu tako duga glava?” Tim je nimalo laskavim riječima američki pisac i prirodoslovac Henry David Thoreau prije više od 150 godina opisao najvećeg pripadnika porodice jelena. Mnogi njegovi suvremenici imali su slično mišljenje o losu. Zbog njegova neobična i pomalo smiješna izgleda te činjenice da se rijetko viđa u divljini ljudi su stekli dojam da je to samotno stvorenje nespretno i ne odveć inteligentno. No je li to istina? Istraživači iz Sjeverne Amerike, Europe i Azije otkrili su mnoge zanimljive pojedinosti o tom neobičnom stvoru.

Los je uistinu velika životinja. Taj “kralj šume” ima duge noge zbog kojih izgleda prilično nezgrapno, no one mu puno znače jer se njima može obraniti od čitavog čopora vukova! Mladi losovi nauče plivati već nekoliko dana nakon što dođu na svijet. Ti odvažni mladunci znaju preplivati i po nekoliko kilometara te zaroniti do dubine od pet-šest metara kako bi se pogostili biljem što raste u vodi!

Da bi vidio što se nalazi iza njega, los ne mora pomicati glavu — dovoljno je da samo okrene svoje krupne okrugle oči. Taj krupan rogati stvor ima izvrstan njuh. Nosnice su mu poprilično udaljene jedna od druge, a istraživači smatraju da upravo zbog toga može pomoću njuha stvoriti trodimenzionalnu “sliku” okružja u kojem se nalazi. Los je obdaren i izvrsnim osjetilom sluha. Može okretati uši u svim smjerovima  te čuti glasanje drugih losova s udaljenosti od tri kilometra!

Losovi mladunci, za koje je jedan pisac kazao da su istovremeno “smiješni i neodoljivo dražesni”, po prirodi su jako znatiželjni i zaigrani. Njihove brižne mame motre na njih i ne daju nikome da im naudi. Ako mališanima zaprijeti opasnost, one će smjelo nasrnuti na vuka, medvjeda, pa čak i čovjeka! Kad lane navrši godinu dana, njegova majka obično već nosi novo mlado, pa stoga otjera jednogodišnjaka kako bi se počeo sam brinuti o sebi.

Kako losovi uspiju preživjeti hladnu zimu kad se hrane samo biljem? Između ostalog, tako što puno jedu tijekom toplih mjeseci. U tom razdoblju postaju pravi gladuši koji svakodnevno potamane gotovo 25 kilograma bilja — od grančica koje rastu tri metra iznad tla pa sve do bilja što raste duboko u vodi. Svu tu hranu probavljaju u želucu koji se sastoji od četiri odjeljka. Na taj način dobivaju prijeko potrebne hranjive tvari i skupljaju dragocjene zalihe masti. No losovi se zimi suočavaju i s nekim drugim opasnostima.

Velika hladnoća i dubok snijeg iskušavaju njihovu izdržljivost do krajnjih granica. Iako ih od studeni štiti toplo krzno, zimi žive mirnijim životom i kreću se samo kad moraju kako ne bi nepotrebno trošili energiju. Kad napada snijeg, losovima je teško umaknuti čoporu gladnih vukova. No još im veća opasnost prijeti od ljudi jer se često nađu na nišanu lovačke puške ili završe pod kotačima automobila.

Zimi se mnoge ceste posipaju solju radi bržeg topljenja snijega i leda. Ta sol sadrži neke hranjive sastojke koji su prava poslastica za losove. No kako oni imaju tamnu dlaku i obično prelaze cestu nakon što padne mrak, vozači ih često primijete tek kad već bude prekasno. U takvim prometnim nesrećama znaju stradati i losovi i ljudi.

Losove se ponekad može vidjeti kako nestašno skaču i “napadaju” valove na morskoj obali ili cvatu od sreće kupajući se u izvorima tople vode. U vrijeme parenja mužjaci i ženke ponašaju se posebno nježno i umilno. Lijepo je vidjeti i kako su majke privržene mladuncima koje su donijele na svijet. Kad čovjek preuzme brigu o malenom lanetu, ono ga jako zavoli i katkad se veže za njega kao što bi se vezalo za svoju majku. Kanadski biolog dr. Valerius Geist kaže: “Ta neobična životinja neugledna lica može biti jako pametna, umiljata i nevjerojatno privržena.”

No s losovima ipak treba biti na oprezu jer oni su divlje, a usto i vrlo snažne životinje. Ako negdje u divljini naiđete na losa, nemojte ga uznemiravati niti mu prilaziti suviše blizu, pogotovo ako u blizini ima mladunaca. No budite uvjereni da ćete i sa sigurne udaljenosti uživati u susretu s tim čudnovatim šumskim stvorom.