ROĐEN sam 1965. u siromašnoj obitelji koja je živjela u Sjevernoj Irskoj. Odrastao sam u grofoviji Derryu u vrijeme velikih građanskih nemira. Žestoki sukobi između katolika i protestanata trajali su preko 30 godina. Pripadnici katoličke manjine smatrali su da ih većinsko protestantsko stanovništvo tlači i diskriminira. Optuživali su ih za nepošteno prekrajanje izbornih okruga, policijsko nasilje nad katoličkim stanovništvom, nepravednu stambenu politiku i diskriminaciju u pogledu zapošljavanja.

Svuda oko sebe vidio sam nejednakost i nepravdu. Nasilnici su me puno puta pretukli na ulici ili izvukli iz automobila, uperili u mene pištolj i prijetili da će me ubiti. Imao sam i neugodna iskustva s vojnicima i policajcima, koji su me bezbroj puta pretražili i odveli na ispitivanje. Strašno me boljela sva ta nepravda. Razmišljao sam o tome što učiniti te sam zaključio: “Ili ću se pomiriti s tom torturom ili ću im uzvratiti istom mjerom!”

Sudjelovao sam u prosvjednim povorkama u znak sjećanja na 14 osoba koje su britanski vojnici ubili na Krvavu nedjelju, 30. siječnja 1972. Uključio sam se i u prosvjede organizirane u čast desetorici republikanskih zatvorenika koji su 1981. umrli zbog štrajka glađu. Posvuda sam postavljao zabranjene irske zastave i pisao grafite koji su bili upereni protiv Britanaca i njihove vlasti.  Svako malo dogodilo bi se neko novo zvjerstvo ili ubojstvo nekog katolika zbog kojeg bismo izašli na ulice i prosvjedovali. Ti su se prosvjedi često znali pretvoriti u ulične nerede.

Dok sam išao na fakultet, sudjelovao sam u studentskim prosvjedima protiv zagađivanja okoliša. Kasnije sam se preselio u London, gdje sam se priključio socijalistima u prosvjedima protiv državne politike koja je omogućavala da se viši slojevi društva bogate na račun siromašnih. Sudjelovao sam i u sindikalnim štrajkovima koji su bili organizirani zbog smanjenja radničkih plaća. Godine 1990. uključio sam se u građanski prosvjed protiv uvođenja novog poreza, takozvane glavarine. Tom su prilikom prosvjednici napravili strašan nered na londonskom Trafalgar Squareu.

No na koncu su se raspršile sve moje iluzije. Prosvjedi nam nisu pomogli da ostvarimo svoje ciljeve. Oni su najčešće samo raspirivali mržnju.

Otprilike u to vrijeme jedan me prijatelj upoznao s Jehovinim svjedocima. Oni su mi na temelju Biblije pokazali da je Bogu žao zbog patnji koje proživljavamo i da će ukloniti svu štetu koja je ikad bila nanesena ljudskom rodu (Izaija 65:17; Otkrivenje 21:3, 4). Ma koliko plemenite bile njihove namjere, ljudi ne mogu stvoriti društvo u kojem će vladati pravda i jednakost. Stoga nam je prijeko potrebno Božje vodstvo, no treba nam i njegova pomoć u borbi protiv nevidljivih sila koje uzrokuju probleme što pogađaju ovaj svijet (Jeremija 10:23; Efežanima 6:12).

Sada shvaćam da sudjelovanjem u prosvjedima nisam ništa postigao. To što sam radio bilo je jednako besmisleno kao i popravljati slavinu na brodu koji tone. Veliko olakšanje donijela mi je spoznaja da će doći vrijeme kad u svijetu više neće biti nepravde i kad će među ljudima vladati istinska jednakost.