JEDNOG nedjeljnog prijepodneva početkom 1520-ih stanovnici Meauxa, gradića u blizini Pariza, nisu mogli vjerovati svojim ušima kad je u crkvi započelo čitanje Biblije. Prvi put u životu slušali su evanđelje na svom materinjem jeziku, francuskom, umjesto na latinskom!

Prevoditelj Biblije koji je stajao iza te velike novine zvao se Jacques Lefèvre d’Étaples (latinski: Jacobus Faber Stapulensis). On je kasnije jednom bliskom prijatelju napisao: “Ne možeš ni zamisliti kakvom brzinom u nekim mjestima Bog otvara um običnom puku i potiče ih da svim srcem prihvate njegovu Riječ.”

U to su se vrijeme Katolička crkva i teolozi u Parizu protivili korištenju Biblije na narodnim jezicima. Što je onda potaknulo Lefèvrea da Bibliju prevede na francuski? I kako je taj čovjek uspio pomoći običnom narodu da razumije Božju Riječ?

Prije nego što se počeo baviti prevođenjem Biblije, Lefèvre se posvetio izučavanju izvornog značenja filozofskih i teoloških tekstova klasične literature. Naime, primijetio je da su mnogi stari rukopisi nepouzdani zbog grešaka nastalih uslijed višestoljetnog prepisivanja i prevođenja. U svojoj potrazi za pravim značenjem drevnih tekstova počeo je temeljito analizirati latinsku Vulgatu, prijevod Biblije koji se smatrao službenim prijevodom Katoličke crkve.

Marljivim proučavanjem Božje Riječi Lefèvre je došao do zaključka da “već samo istraživanje božanske istine (...) ispunjava čovjeka najvećom srećom”. Zbog toga je odustao od izučavanja filozofije i svu svoju energiju preusmjerio na prevođenje Biblije.

Godine 1509. Lefèvre je objavio usporednu analizu pet latinskih prijevoda Psalama, * uključujući i vlastito popravljeno izdanje Vulgate. Za razliku od teologa svog vremena, on se trudio na jednostavan i jasan način prenijeti izvorni smisao biblijskih ulomaka. Njegova metoda tumačenja Biblije snažno je utjecala na druge bibličare, a i reformatore. (Vidi okvir  “Kako je Lefèvre utjecao na Martina Luthera”.)

Lefèvre, koji je rođen u katoličkoj obitelji, bio je uvjeren da je obnova Crkve moguća samo pod uvjetom da se učenja Svetog pisma na ispravan način prenose običnim ljudima. Ali kako je neuk narod mogao imati koristi od Biblije kad se ona u to vrijeme uglavnom mogla čitati samo na latinskom?

Duboka ljubav koju je Lefèvre osjećao prema Božjoj Riječi ojačala je njegovu odlučnost da tu knjigu učini dostupnom što većem broju ljudi. Da bi ostvario taj cilj, u lipnju 1523. objavio je francuski prijevod četiriju evanđelja u dva džepna  sveska. Zbog svog malog formata to je izdanje bilo duplo jeftinije od standardnog, pa su tako čak i siromašni ljudi mogli lakše nabaviti svoj primjerak Biblije.

U narodu je ta vijest odmah dočekana s velikim oduševljenjem. I muškarci i žene toliko su željeli čitati Isusove riječi na svom materinjem jeziku da je prvih 1 200 primjeraka rasprodano za samo nekoliko mjeseci.

U svom uvodu u evanđelja Lefèvre je objasnio da ih je preveo na francuski kako bi “priprosti članovi” Crkve “mogli biti jednako sigurni u evanđeosku istinu kao i oni koji je čitaju na latinskom”. Zašto je Lefèvre imao tako snažnu želju pomoći običnim ljudima da se vrate izvornim biblijskim učenjima?

Lefèvre je dobro znao da su ljudska učenja i filozofije iskvarili Katoličku crkvu (Marko 7:7; Kološanima 2:8). Ujedno je bio uvjeren da je došlo vrijeme da se evanđelja “propovijedaju po cijelom svijetu u svom čistom, izvornom obliku, kako narod više ne bi bio zaveden nametnutim ljudskim učenjima”.

Nastojao je i razotkriti neosnovane tvrdnje onih koji su se protivili prevođenju Biblije na francuski. On je osudio njihovo licemjerje rekavši: “Kako će učiti ljude da drže sve što je Isus  Krist zapovjedio ako ni prstom ne žele maknuti da bi priprosti puk mogao čitati Božje evanđelje na svom jeziku?” (Rimljanima 10:14).

Naravno, ne iznenađuje što su teolozi s Pariškog sveučilišta — Sorbone — ubrzo pokušali ušutkati Lefèvrea. U kolovozu 1523. osudili su prijevode Biblije na narodne jezike i biblijske priručnike, proglasivši ih “štetnima za Crkvu”. Da se francuski kralj Franjo I. nije zauzeo za Lefèvrea, on bi bio osuđen kao heretik.

Lefèvre nije dopustio da ga goruće rasprave o njegovim djelima ometaju u prevođenju Biblije. Godine 1524, nakon što je dovršio svoj prijevod grčkog dijela Biblije (“Novog zavjeta”), objavio je na francuskom i Psalme — da bi se vjernici mogli moliti “s većim žarom i dubljim osjećajima”.

Teolozi sa Sorbone nisu gubili vrijeme. Lefèvreova djela pročešljali su uzduž i poprijeko te su ubrzo naredili da se njegov prijevod grčkih knjiga Biblije javno spali. Osim toga, optužili su ga da se u nekim svojim djelima “priklanja Lutherovoj herezi”. Kad su ga ti teolozi pozvali da obrazloži svoja gledišta, Lefèvre je odlučio da se neće pravdati s njima te je pobjegao u Strasbourg. Ondje se pritajio i nastavio prevoditi Bibliju. Iako su neki zbog toga zaključili da mu nedostaje hrabrosti, on je vjerovao da je to najbolji način da odgovori onima koji ne cijene dragocjene “bisere” biblijske istine (Matej 7:6).

Gotovo godinu dana nakon Lefèvreovog bijega dogodilo se nešto vrlo zanimljivo. Kralj Franjo I. izabrao ga je za učitelja svog četverogodišnjeg sina Karla. Time je Lefèvre zapravo dobio puno slobodnog vremena, koje je iskoristio da bi dovršio svoj prijevod Biblije. Godine 1530. njegov prijevod čitave Biblije tiskan je izvan Francuske, u belgijskom gradu Antwerpenu, uz odobrenje cara Karla V. *

Cijeli svoj život Lefèvre se nadao da će Crkva konačno odustati od ljudskih predaja i vratiti se čistoj biblijskoj istini. Duboko je vjerovao da “svaki kršćanin ima pravo, štoviše, dužnost da sam čita i upozna Bibliju”. Upravo je zato tako uporno radio na tome da Biblija postane dostupna svima. Nažalost, njegova želja da doživi obnovu Crkve nije se ispunila. Unatoč tome, Lefèvre je za sobom ostavio nasljeđe neprolazne vrijednosti — pomogao je običnim ljudima da upoznaju Božju Riječ!