Ne odobrava. Bog je još u Edenu pri sklapanju prvog braka odredio mjerilo prema kojem je brak trebao biti monogamna zajednica. Kasnije je Isus Krist potvrdio da to mjerilo vrijedi i za njegove sljedbenike (1. Mojsijeva 2:18-24; Matej 19:4-6).

Nisu li neki ljudi iz pretkršćanskih vremena, poput Abrahama, Jakova, Davida i Salamuna, imali više žena? Jesu. No kako Biblija opisuje takve brakove? Ona govori o problemima i trzavicama do kojih je dolazilo u Abrahamovoj i Jakovljevoj obitelji zbog toga što su imali više žena (1. Mojsijeva 16:1-4; 29:18–30:24). Kasnije je u Božjem Zakonu svakom kralju bila dana zapovijed: “Neka nema mnogo žena, da mu srce ne krene stranputicom” (5. Mojsijeva 17:15, 17). Salamun je prekršio tu zapovijed i uzeo preko 700 žena! Nažalost, njegovo je srce doista “krenulo stranputicom” jer su ga njegove mnoge žene navele da ostavi Jehovu (1. Kraljevima 11:1-4). Očito je da Biblija prikazuje poligamiju u lošem svjetlu.

No neki se ipak pitaju zašto je Bog dopuštao poligamiju među svojim narodom. Objasnimo to jednim primjerom: Da li vam se ikada dogodilo da neko vrijeme radite neki posao koji vam se ne sviđa? Možda niste htjeli dati otkaz i potražiti drugi posao jer ste smatrali da u tom trenutku ne bi bilo mudro to učiniti ili da biste time stvorili probleme svojoj obitelji. Dakako, Božje misli i način postupanja daleko su uzvišeniji od naših (Izaija 55:8, 9). Međutim možemo razumjeti da su postojali neki praktični razlozi zbog kojih je Bog određeno vrijeme dopuštao poligamiju.

Prisjetimo se da je u Edenu Jehova dao obećanje o “potomstvu” koje će na koncu uništiti Sotonu. Kasnije je Abrahamu rekao da će od njega postati velik narod i da će prorečeni Potomak doći iz njegove obiteljske loze (1. Mojsijeva 3:15; 22:18). Sotona je htio spriječiti dolazak tog Potomka. Stoga je pod svaku cijenu htio zatrti drevni izraelski narod. Često je navodio Izraelce na grijeh kako bi izgubili Božju naklonost i zaštitu.

Kako bi zaštitio Izraelce od takvih napada, Jehova im je slao proroke koji su ih upozoravali kad bi zastranili od njegovih pravednih mjerila. Međutim znao je da njegov narod u mnogim situacijama neće slušati čak ni najosnovnije zapovijedi, kao što je ona kojom se zabranjuje idolopoklonstvo (2. Mojsijeva 32:9). Ako im je bilo teško držati se takvog temeljnog zakona, kako bi tek poštivali zakon kojim se zabranjuje poligamija? Kao onaj koji savršeno poznaje ljudsku prirodu, Jehova je zaključio da još nije vrijeme da zabrani poligamiju, koja je tada već stoljećima bila uvriježena. Da je to učinio, Sotona bi vrlo lako mogao navesti Izraelce na grijeh.

To što je Bog neko vrijeme dopuštao poligamiju imalo je i drugih dobrih strana. Izraelci su zahvaljujući tome brzo postali velik narod. To im je pomoglo da opstanu kao narod sve do dolaska Mesije. Osim toga poligamija je pružila određenu mjeru zaštite nekim ženama, koje su zahvaljujući takvom uređenju u opasnim vremenima dobile dom i obitelj.

No imajmo na umu da Jehova nije uveo poligamiju. On je određeno vrijeme dopuštao poligamiju, ali ju je strogo regulirao zakonima kako bi spriječio bilo kakvu nepravdu (2. Mojsijeva 21:10, 11; 5. Mojsijeva 21:15-17). Kad je Jehova odlučio ukinuti poligamiju među svojim slugama, preko vlastitog je Sina ponovno iznio mjerilo za brak koje je postavio u Edenu. Tako je Isus zabranio poligamiju među svojim sljedbenicima (Marko 10:8). Tada je još više došla do izražaja ova istina: Mojsijev zakon bio je dobar u svoje vrijeme, no “zakon Kristov” još je bolji (Galaćanima 6:2).