BILO je rano zimsko jutro. Razmaknuli smo zavjese i pogledali kroz prozor da vidimo kakvo je vani vrijeme. Oduševili smo se kad smo ugledali plavo nebo bez ijednog oblačka! Namjeravali smo tri dana provesti na velikoj visoravni Finnmarksviddi — koja se nalazi u polarnom području na krajnjem sjeveru Norveške — kako bismo ljudima što ondje žive propovijedali dobru vijest.

Zimi je u Norveškoj jako hladno, pa nas je bilo pomalo strah onoga što nas čeka u bespućima dalekog sjevera. Srećom, krenuli smo na put s troje Jehovinih svjedoka koji žive u tom području. Oni su znali što možemo očekivati na putu te su nam dali neke korisne savjete.

U tom zabačenom kraju nema puno cesta, pa je do ljudi koji ondje žive najlakše stići motornim saonicama. Natovarili smo na saonice odjeću, hranu i kanistre s gorivom te krenuli na put. Velebna snijegom prekrivena visoravan protezala se pred nama dokle god nam je pogled sezao. Snijeg se ljeskao na suncu kao da je posut tisućama malih dijamanata. Bio je to prizor od kojeg zastaje dah!

Na visoravni Finnmarksviddi žive sobovi, losovi, risovi, arktički zečevi, lisice, gorske kune i pokoji medvjed. No mi smo se najviše radovali tome što ćemo propovijedati ljudima koji žive u tom dalekom kraju. Bilo nam je posebno drago što ćemo upoznati Laponce, koji sebe nazivaju Saami. Pripadnici tog naroda uglavnom se bave uzgojem sobova ili rade u planinarskim domovima.

Nedaleko od prvog planinarskog doma do kojeg smo došli sreli smo nekoliko mladića i djevojaka koji su s razredom bili na skijanju. Zastali su kako bi porazgovarali s nama. Upitali su nas zašto smo došli u taj kraj, a mi smo im drage volje odgovorili na to pitanje. Rekli smo im da poučavamo ljude o Bibliji. “Sretno vam bilo!” kazao nam je jedan od mladića na rastanku. Ponovno smo sjeli na saonice i zaputili se preko velikih zaleđenih jezera i snježne pustopoljine. Pitali smo se hoćemo li putem naići na sobove.

Dok smo se približavali jednoj maloj kolibi, u susret nam je izašao neki čovjek i srdačno nas pozdravio. On je jedan od malobrojnih ljudi koji ondje borave cijele godine. Kad je primijetio da su nam saonice oštećene, ljubazno nam je rekao da će ih popraviti. Radio je polako — ljudima u tom kraju nikamo se ne žuri. Uz njega smo se i mi opustili. Nakon što nam je popravio saonice, zahvalili smo mu na pomoći  i kratko s njim porazgovarali. Pročitali smo mu nekoliko biblijskih redaka koji objašnjavaju zašto Bog dopušta patnje. Pažljivo nas je saslušao. Prije nego što smo krenuli dalje, dali smo mu knjigu Što Biblija doista uči? te časopise Stražarsku kulu i Probudite se! Nasmiješio se i rekao: “Hvala vam što ste navratili k meni.”

Nakon što smo posjetili još nekoliko ljudi, počeo je padati mrak, pa smo se zaputili prema kolibi u kojoj smo trebali prenoćiti. Putem smo spazili jednu lisicu. Na bijelom snijegu jasno smo mogli vidjeti njeno prekrasno crveno krzno. Malena je na trenutak zastala i znatiželjno nas pogledala, a potom je krenula svojim putem. Uskoro je počelo sniježiti, pa više nismo dobro vidjeli kuda idemo. Laknulo nam je kad smo napokon ugledali kolibu! Naložili smo vatru u peći, pa se koliba polako zagrijala. Premda nas je iscrpilo to što smo se cijeli dan drndali na saonicama, bili smo sretni i zadovoljni.

Noć je prošla u tren oka. Ujutro smo ponovno natovarili stvari na saonice i uputili se u nizinu. Vozeći se uz rijeku stigli smo do još jednog planinarskog doma. Ondje smo sreli jednog mladića s kojim smo ukratko porazgovarali o nekim ohrabrujućim mislima iz Biblije. Bio je vrlo ljubazan te nam je objasnio kako se najlakše možemo vratiti na glavni put.

A onda je došao i posljednji dan našeg putovanja. Kad smo stigli u nacionalni park Stabbursdalen, osupnula nas je ljepota netaknute prirode. U daljini su se uzdizale planine čiji su snježni obronci blistali na suncu. Najednom smo ugledali veliko krdo sobova koji su spokojno pasli nedaleko od nas. Svojim su velikim papcima razgrtali snijeg kako bi došli do lišajeva i mahovine. Malo dalje vidjeli smo jednog Laponca koji je mirno sjedio na motornim saonicama i promatrao sobove. Njegov je pas brižno pazio na krdo i držao ga na okupu. U jednom je trenutku zastao, okrenuo se prema nama i počeo njušiti zrak. No ubrzo se vratio “svom poslu”. Prišli smo njegovom gazdi kako bismo razgovarali s njim o Bibliji. Bio je ljubazan i pozorno nas je slušao.

Na povratku kući razmišljali smo o ljudima koje smo sreli u protekla tri dana, tijekom kojih smo prevalili tristotinjak kilometara. Bilo nam je jako drago što smo dali skroman doprinos propovijedanju dobre vijesti ljudima što žive u snježnim prostranstvima dalekog sjevera.