“Kad vidite da Jeruzalem opkoli vojska i utabori se oko njega, tada znajte da se približilo opustošenje njegovo! Tada neka oni koji budu u Judeji bježe u gore! Oni koji budu u gradu neka ga napuste” (Luka 21:20, 21). Isus je to upozorenje dao svojim učenicima prije razorenja Jeruzalema. Postoje li kakvi dokazi da su ga oni poslušali?

Tridesetak godina nakon Isusove smrti rimska vojska pod zapovjedništvom Cestija Gala došla je u Palestinu kako bi ugušila židovski ustanak. Zapisi židovskog povjesničara Josipa Flavija, koji je živio u to vrijeme, potvrđuju da se taj napad doista zbio. Rimske legije opkolile su Jeruzalem i činilo se da će grad ubrzo pasti. No Cestije Gal iznenada je naredio povlačenje. Prema zapisima crkvenog povjesničara Euzebija Cezarejskog, kršćani iz Judeje iskoristili su tu situaciju kako bi pobjegli u Pelu, grad koji se nalazio u planinskom području Dekapolisa.

Nešto kasnije, 70. godine, rimska vojska na čelu s generalom Titom vratila se i opkolila Jeruzalem. Ovaj put napala je grad i potpuno ga opustošila. Stotine tisuća ljudi ostalo je zatočeno u Jeruzalemu i izgubilo život.

U biblijskim izvještajima koji govore o proročkoj službi Samuela, Ilije i Elizeja spominju se “sinovi proročki”. Naprimjer Elizej je poslao “jednog od sinova proročkih” da čovjeka koji se zvao Jehu pomaže za novog izraelskog kralja (2. Kraljevima 9:1-4).

Bibličari smatraju da se izraz “sinovi proročki” odnosi na zajednicu u kojoj su se proroci školovali za svoju službu ili na skupinu proroka koji su međusobno surađivali, a ne na sinove proroka u doslovnom smislu. U časopisu Journal of Biblical Literature stoji da su sinovi proročki vjerojatno bili muškarci koji su “život posvetili služenju Jahvi, i to pod vodstvom nekog proroka koji je bio (...) njihov duhovni otac” (2. Kraljevima 2:12). Za sina proročkog kojeg je Elizej poslao da Jehua pomaže za kralja kaže se da je bio “sluga prorokov” (2. Kraljevima 9:4).

Po svemu sudeći, ti su ljudi živjeli vrlo skromno. U prilog tome govori izvještaj u kojem se opisuje kako je jedna skupina sinova proročkih u Elizejevo vrijeme gradila sebi mjesto za stanovanje. Ondje stoji da nisu imali ni svoju sjekiru, već su je morali posuditi (2. Kraljevima 6:1-5). Neki sinovi proročki bili su u braku, što se vidi iz 2. Kraljevima 4:1, gdje se spominje “žena jednoga od sinova proročkih”. Jedan biblijski izvještaj navodi da je neki Izraelac na poklon donio hranu sinovima proročkim, iz čega je vidljivo da su bogobojazni Izraelci cijenili te vjerne Božje sluge (2. Kraljevima 4:38, 42).