Alexander MacGillivray, nadglednik australske podružnice, koračao je gore-dolje po svom uredu razmišljajući o tome kako riješiti problem koji ga je mučio već nekoliko dana. A onda se najzad dosjetio što valja učiniti. No da bi svoju zamisao mogao provesti u djelo, trebao je razgovarati s Frankom Riceom, koji je nekoliko tjedana prije toga došao u podružnicu.

Frank je bio vrlo smion i revan 28-godišnji kolporter (kako su se pioniri tada zvali). Upoznao je istinu dok je bio u tinejdžerskim godinama, a ubrzo nakon što se krstio započeo je s kolporterskom službom. Više od deset godina propovijedao je diljem Australije. Da bi došao do udaljenih krajeva te zemlje, ponekad je morao jahati na konju, a katkad je putovao biciklom, motociklom ili automobilom koji je preuredio kako bi u njemu mogao i stanovati. Nakon što je proputovao gotovo čitavu Australiju, kratko se zaustavio u Betelu. Bio je spreman prihvatiti novi propovjednički zadatak.

Kad je brat MacGillivray pozvao Franka u svoj ured, pokazao mu je zemljopisnu kartu i upro prstom u mnoštvo otoka koji se nalaze sjeverno od Australije. Zatim ga je upitao: “Želiš li pokrenuti djelo propovijedanja na ovim otocima? Ondje nema nikoga od naše braće.”

Frank se zagledao u kartu na kojoj su ti otoci razasuti po Indijskom oceanu izgledali poput kakve niske bisera. Brat MacGillivray želio ga je poslati u Nizozemsku Istočnu Indiju (današnja Indonezija). * Na tim su otocima živjeli milijuni ljudi koji nikada nisu čuli za dobru vijest o Božjem  Kraljevstvu. Frank je pokazao na glavni grad, Bataviju (danas Jakarta), * i rekao: “Ovdje želim početi!”

Frank Rice stigao je 1931. u Jakartu, veliki grad na otoku Javi u kojem je vladala silna vreva. Unajmio je sobu kod jedne žene koja je živjela nedaleko od centra grada. Ona nije mogla vjerovati svojim očima kad je vidjela koliko je kutija prepunih biblijske literature Frank nagurao u sobu.

“Isprva sam se osjećao pomalo izgubljeno i hvatala me nostalgija”, ispričao je Frank. “Ljudi su šetali gradom u bijelim  lanenim odijelima i s platnenim šeširima na glavi, a ja sam se preznojavao u debeloj odjeći koju sam donio iz Australije. Nisam znao niti riječi nizozemskog ni indonezijskog. Nakon što sam se pomolio Jehovi za vodstvo, zaključio sam da u poslovnom središtu mora biti ljudi koji govore engleski. Stoga sam se uputio u taj dio grada i upravo ondje počeo propovijedati. Bilo je to nevjerojatno plodno područje.”

Budući da je većina stanovnika Jakarte govorila nizozemski, Frank je dao sve od sebe da nauči taj jezik kako bi se mogao sporazumijevati s njima. Tako je uskoro počeo propovijedati od kuće do kuće. Latio se i učenja indonezijskog te ga je s vremenom dobro svladao. “Problem je bio u tome što nisam imao literature na indonezijskom”, rekao je Frank. “Ali Jehova mi je i u tome puno pomogao. U službi sam naišao na jednog Indonežanina koji je radio kao učitelj u školi. On se zainteresirao za istinu i pristao je prevesti na indonezijski brošuricu Gdje su mrtvi? Kasnije su prevedene još neke brošurice, pa se uskoro mnogo ljudi koji su govorili indonezijski počelo zanimati za biblijsku istinu.”

U studenome 1931. u Jakartu su stigla još dvojica pionira iz Australije. Bili su to 25-godišnji Clem Deschamp i 19-godišnji Bill Hunter. Clem i Bill dopremili su u Indoneziju svoj pionirski dom na četiri kotača — vozilo koje je bilo preuređeno tako da ima i prostor za stanovanje. To je bilo jedno od prvih takvih vozila u Indoneziji. Clem i Bill naučili su nekoliko riječi nizozemskog te su krenuli propovijedati dobru vijest po svim većim gradovima diljem Jave.

Clemovim i Billovim stopama pošao je i Charles Harris, još jedan odvažan pionir iz Australije. On je također imao svoju kuću na četiri kotača. Počeo je propovijedati 1935. te je automobilom i biciklom proputovao gotovo čitavu Javu. Svjedočio je svima na koje je naišao te je dijelio literaturu na arapskom, engleskom, indonezijskom, kineskom i nizozemskom. Katkad je u jednoj godini znao podijeliti čak 17 000 knjiga, brošura i časopisa.

 Charles je podijelio toliko literature da su se ljudi počeli pitati što se to zbiva. U Jakarti je jedan državni dužnosnik upitao Clema Deschampa: “Pa koliko to vaših ljudi ima tamo dolje na istoku Jave?”

“Samo jedan”, odgovorio je on.

“Kako da ne! Mislite da sam tako naivan?” ljutito je povikao taj dužnosnik. “Znam ja dobro da vaše literature ima na svakom koraku. Sigurno imate tamo čitavu vojsku svojih ljudi!”

U to davno vrijeme dok je djelo propovijedanja još bilo u povojima pioniri su neumorno putovali od mjesta do mjesta kako bi svjedočili što većem broju ljudi. “Prošli smo cijeli otok, s jednog kraja na drugi. Rijetko se dogodilo da smo dvaput razgovarali s istom osobom”, kazao je  Bill Hunter. Kamo god da su pošli, ti su pioniri marljivo sijali sjeme istine, a to je kasnije dovelo do bogate duhovne žetve (Prop. 11:6; 1. Kor. 3:6).

Otprilike 1936. pioniri koji su služili na Javi počeli su razmišljati o tome kako bi valjalo započeti s propovijedanjem i na susjednoj Sumatri, koja je po veličini šesti otok na svijetu. Taj brdoviti otok koji leži na samom ekvatoru prošaran je močvarama i kišnim šumama. Na njemu ima i velikih gradova te plantaža na kojima se uzgajaju razne kulture.

Pioniri su se složili da bi onamo bilo najbolje poslati Franka Ricea, pa su skupili ono malo novca što su imali kako bi mu platili put do Sumatre. Nedugo zatim Frank je stigao u grad Medan, koji se nalazi na sjevernom dijelu otoka. Sa sobom je imao dvije torbe za službu propovijedanja, 40 kutija literature i nešto malo novca u džepu. No Frank je imao snažnu vjeru. Odmah se dao na posao, uvjeren da će se Jehova pobrinuti da ima sve što mu je potrebno kako bi izvršio svoj zadatak (Mat. 6:33).

Zadnji tjedan koji je proveo u Medanu Frank je svjedočio jednom simpatičnom Nizozemcu koji ga je pozvao k sebi na kavu. Frank je rekao tom čovjeku da mu treba automobil kako bi mogao propovijedati dobru vijest i u drugim dijelovima otoka. Čovjek mu je pokazao pokvareni automobil koji je bio parkiran u dvorištu i rekao mu: “Ako ga uspiješ popraviti, dat ću ti ga za 100 guldena.” *

“Nemam toliko novca”, odvratio je Frank.

Čovjek ga je ozbiljno pogledao, pa ga upitao: “Želiš li stvarno propovijedati po cijeloj Sumatri?”

“Da”, odgovorio je on.

“Onda ćemo ovako: Ako popraviš auto, tvoj je”, rekao  mu je taj čovjek. “A ako u međuvremenu nabaviš novac, možeš mi platiti kasnije.”

Frank se isti čas latio posla i ubrzo popravio kvar. Kasnije je napisao: “U automobil sam natrpao gomilu literature i natočio gorivo te sam srca punog vjere krenuo propovijedati ljudima koji su živjeli na Sumatri.”

U godinu dana Frank je prešao otok uzduž i poprijeko, a potom se vratio u Jakartu. Ondje je prodao automobil za 100 guldena te je poštom poslao novac Nizozemcu kojeg je upoznao u Medanu.

Nekoliko tjedana kasnije Frank je dobio pismo iz Australije u kojem su ga braća zamolila da pokrene djelo propovijedanja na jednom drugom području. On se odmah spakirao i otišao propovijedati u Indokinu (područje današnje Kambodže, Laosa i Vijetnama).