Dok vode pravne bitke i suočavaju se s drugim teškim problemima, naša braća i sestre iz dana u dan dokazuju da žele ostati vjerni Jehovi Bogu. Njihov primjer sve nas potiče da ostanemo nepokolebljivi i budemo uvjereni “da će Jehovi poseban biti onaj tko mu je vjeran” (Psal. 4:3).

Ruth je odrasla u obitelji Jehovinih svjedoka, no u mladosti je postala neaktivna. Kasnije je započela vezu s jednim čovjekom i rodila kćer. Jednog je dana u gradu La Plati vidjela Jehovine svjedoke kako svjedoče pomoću štanda te se prisjetila onoga što je učila u djetinjstvu. Ponovno se povezala sa skupštinom i svoju kćer počela poučavati o Bibliji. Otac djevojčice protivio se tome te je Ruth tužio sudu kako bi spriječio da njihovu kćer poučava o Bibliji i vodi je na skupštinske sastanke.

Ruthin odvjetnik na sudu je kazao da oba roditelja imaju pravo prenositi svoja vjerska uvjerenja djetetu i da sud to pravo smije opovrgnuti jedino u slučaju da ima dokaze kako vjerska pouka šteti djetetu. Sud je presudio da roditelji trebaju poštovati pravo svoje kćerke da nesmetano ispovijeda vjeru, iako je ona tada imala samo četiri godine. Prizivni sud razjasnio je da je dijete premalo da bi donosilo vlastite odluke o vjerskoj pouci i da oba roditelja imaju jednako pravo učiti dijete o vjerskim pitanjima.

Ruthina kći svaku večer čita Bibliju i ide na sastanke sa svojom majkom. Raduje se što će moći posjetiti Betel u Buenos Airesu.

U vezi s kršćanskom skupštinom apostol Pavao rekao je: “Ako jedan ud trpi, svi udovi trpe s njim” (1. Kor. 12:26). To je doista točno. Naprimjer, Jehovini svjedoci širom svijeta suosjećali su sa svojim sestrama Irinom Zakarčenko i Validom Džabrajilovom iz Azerbajdžana, koje su u veljači 2015. optužene za protuzakonite vjerske aktivnosti. Sudac je odredio da suđenje čekaju u zatvoru, a budući da je ono više puta odgođeno, bile su zatvorene skoro godinu dana. Ondje su trpjele zlostavljanje, i to u nehumanim uvjetima.

Kad je u siječnju 2016. slučaj konačno došao na sud, sudac ih je proglasio krivima i novčano kaznio. Međutim, budući da su već bile u zatvoru, novčanu je kaznu ukinuo i pustio ih kući. Nakon što je Prizivni sud u Bakuu odbacio žalbe koje su njih dvije podnijele, one nisu odustale, nego su se žalile Vrhovnom sudu. Osim toga, uložile su žalbe i UN-ovom Odboru za ljudska prava zbog nepravednog postupanja i kršenja prava na očitovanje vjerskih uvjerenja.

Naše se sestre dobro oporavljaju od tog traumatičnog iskustva. Rekle su da jako cijene što su se svi molili za njih i što su pokazali da im je stalo do njihove dobrobiti.  Sestra Džabrajilova Vodećem je tijelu napisala: “Vaše su nam molitve pomogle da podnesemo ovu kušnju. Stvarno sam osjetila da se molite za nas. Nikad neću zaboraviti ljubav i brigu koju ste nam pokazali vi, Jehova te braća i sestre iz cijelog svijeta.”

Prema podacima iz srpnja 2016, eritrejske su vlasti zbog ispovijedanja vjere u zatvor poslale 55 Jehovinih svjedoka. Trojica braće — Paulos Eyassu, Isaac Mogos i Negede Teklemariam — u zatvoru se nalaze od rujna 1994, a devetorica druge braće zatvorena su najmanje deset godina.

Do pozitivnog pomaka došlo je u siječnju 2016, kad su pred sud izvedeni Jehovini svjedoci koji su u travnju 2014. bili uhićeni na Obilježavanju Kristove smrti u Asmari. Bilo je to prvi put da su vlasti službeno optužile Jehovine svjedoke za neko kazneno djelo i pružile im priliku da se brane pred sudom. Kao što se i očekivalo, većina braće i sestara proglašena je krivima jer je pohađala “nezakoniti” sastanak te je novčano kažnjena i potom puštena na slobodu. Međutim, sestra Saron Gebru odbila je platiti globu i zato je osuđena na šestomjesečnu kaznu zatvora. Dok je bila u zatvoru, mogla je primati posjete jednom tjedno, a čuvari su se prema njoj korektno ophodili. Ona i 54 Jehovina svjedoka koja se još uvijek nalaze u zatvoru jako cijene što se svi mi molimo za njih i pokazujemo da mislimo “na one koji su u okovima kao da [smo] i sami s njima okovani” (Hebr. 13:3).

Dana 21. prosinca 2015. savezna pokrajina Bremen, na sjeverozapadu Njemačke, konačno je Vjerskoj zajednici  Jehovinih svjedoka u Njemačkoj dodijelila veći pravni status. No cijeli taj proces trajao je prilično dugo, čak četiri godine. Nakon odluke Višeg upravnog suda u Berlinu većina od 16 njemačkih saveznih pokrajina dodijelila je Jehovinim svjedocima javnopravni status. Međutim, vlasti u Bremenu odbile su to učiniti prvenstveno zbog lažnih optužbi koje su širili protivnici Jehovinih svjedoka.

Godine 2015. njemački Savezni ustavni sud zaključio je da Bremen svojom odlukom krši ustavna prava Jehovinih svjedoka. Zaključak Suda potvrdio je da Ustav jamči slobodu vjeroispovijedi i time štiti vjersku aktivnost Jehovinih svjedoka u Bremenu. Tamošnje skupštine imaju pravo na oslobođenje od poreza i korištenje drugih povlastica koje imaju i ostale velike religije u Njemačkoj.

U ožujku 2013. vlasti u gradu Ošu iznijele su lažne optužbe protiv Oksane Korjakine i njene majke Nadežde Sergjenko. Tužitelj je ustvrdio da su njih dvije varale ljude dok su prenosile biblijsku istinu svojim bližnjima, a sudac je naložio da do suđenja budu u kućnom pritvoru. U listopadu 2014. sud je zaključio da su predočeni dokazi nategnuti i da su prekršene neke zakonske procedure, pa je sestre proglasio nedužnima. U listopadu 2015. prizivni sud potvrdio je tu odluku.

Međutim, tužitelj s Gradskog suda u Ošu ponovno je uložio tužbu, i to kirgistanskom Vrhovnom sudu. Taj je sud poništio oslobađajuću presudu i odredio novo suđenje. Na saslušanju u travnju 2016. odvjetnici naših sestara zatražili su obustavu postupka zbog zastare. Sudac nije mogao ništa drugo nego zatvoriti slučaj.

 Cijelo to vrijeme sestre nisu gubile nadu, nego su ostale pozitivne. Sestra Sergjenko kazala je: “Ljudi često postanu ogorčeni kad se drugi prema njima ponašaju ružno, ali zahvaljujući pomoći braće i sestara osjetila sam Jehovinu ljubav i brigu te sam znala da nismo prepuštene same sebi.” Sestre su se na vlastitoj koži uvjerile da Jehova ispunjava svoje obećanje zapisano u Izaiji 41:10: “Ne boj se (...)! Poduprijet ću te desnicom svojom pravednom.”

Desetorica policajaca 9. kolovoza 2015. upala su na sastanak Jehovinih svjedoka u gradu Ošu, kojem je prisustvovalo više od 40 osoba. Okupljenima su naredili da taj “nezakoniti” sastanak odmah prekinu te im čak prijetili da će pucati u njih. Desetoricu braće odveli su u policijsku postaju, gdje su devetoricu zlostavljali i tukli, a potom ih pustili kućama. Dva dana kasnije policija je uhitila Nurlana Usupbajeva, jednog od braće koji je već pretrpio batine, te ga optužila za nezakonitu vjersku aktivnost jer je vodio sastanak.

Kad je slučaj brata Usupbajeva došao na Gradski sud u Ošu, sudac nije pronašao dokaze koji bi poduprli optužbu te je odbacio slučaj. Tužitelj se žalio Regionalnom sudu u Ošu, koji je odbacio žalbu i potvrdio da brat Usupbajev nije kriv za nezakonitu vjersku aktivnost zato što su Jehovini svjedoci u Kirgistanu zakonski priznati.

Tužitelj se nije pomirio s tom odlukom, nego je uložio žalbu kirgistanskom Vrhovnom sudu. Brat Usupbajev bio je presretan kad je saznao da je Vrhovni sud u ožujku 2016. okončao slučaj te potvrdio ranije sudske odluke i ponovno zaključio da Jehovini svjedoci imaju pravo održavati vjerske sastanke u Kirgistanu. Još se uvijek vodi slučaj protiv policajaca koji su fizički zlostavljali braću u Ošu.

Unatoč snažnim osudama ruskih stručnjaka za ljudska prava ruske vlasti i dalje bespoštedno napadaju Jehovine svjedoke i njihove vjerske aktivnosti. Prema posljednjim podacima, vlasti su 88 naših publikacija proglasile ekstremističkim te su zabranile našu službenu stranicu, jw.org. Godine 2015. carinici nisu dopustili uvoz Biblije — prijevod Novi svijet, a sud u Viborgu treba odlučiti hoće li taj suvremeni prijevod Biblije također proglasiti ekstremističkim. U ožujku 2016. Ured državnog tužitelja poduzeo je odlučne  korake kad je zaprijetio da će glavni ured Jehovinih svjedoka u Rusiji zatvoriti zbog navodnih ekstremističkih aktivnosti.

Vlasti na sve moguće načine nastoje ocrniti Jehovine svjedoke, no neki su nam sudovi ipak naklonjeni. U listopadu 2015. tužitelj je podnio zahtjev kako bi raspustio pravno tijelo Jehovinih svjedoka u Tjumenju, koji se nalazi oko 2 100 kilometara istočno od Moskve. Iako su postojali čvrsti pokazatelji koji su upućivali na to da je policija podmetnula dokaze, tjumenjski Regionalni sud prihvatio je zahtjev tužitelja. No 15. travnja 2016. Vrhovni sud Ruske Federacije promijenio je odluku nižeg suda i zaključio da “nema zakonskog temelja za raspuštanje pravnog tijela Jehovinih svjedoka u Tjumenju”. Kad je sudac pročitao presudu, 60 braće i sestara ustalo je i pljeskom popratilo odluku.

Jehovin narod u Rusiji čvrsto je odlučio služiti Jehovi bez obzira na to kakvo će “oružje” protivnici koristiti protiv njega (Iza. 54:17).

Posljednjih godina mnoga djeca Jehovinih svjedoka bila su izbačena iz škole jer nisu htjela sudjelovati u vjerskim i domoljubnim aktivnostima. Da bi riješile taj problem, vlasti su 14. prosinca 2015. izdale nalog prema kojem treba stati na kraj vjerskoj diskriminaciji u školama. U njemu se upućuje škole da obavezno poštuju slobodu vjeroispovijedi svojih učenika.

Dana 9. lipnja 2016. na stranici jw.org objavljen je članak s naslovom “Ruanda u borbi protiv vjerske diskriminacije u školama”. Zanimljivo je da je članak osvanuo i na stranici jednih ruandskih novina. Stranica je vrlo brzo imala preko 3 000 pregleda, a mnogi su čitatelji napisali pozitivne komentare o presudi ruandskih vlasti. Jehovini svjedoci u Ruandi zahvalni su na toj odluci i sretni što će njihova djeca i dalje imati pravo na obrazovanje lišeno vjerske diskriminacije.

Više od 60 godina Jehovini svjedoci iz Južne Koreje, u dobi od 19 do 35 godina, imaju problema sa služenjem vojnog roka. Južnokorejske vlasti ne priznaju pravo na prigovor savjesti i ne daju im nikakvu drugu mogućnost da vrate svoj dug državi. U nekim obiteljima nekoliko generacija Jehovinih svjedoka — djedovi, očevi i sinovi — nije imalo drugog izbora nego otići u zatvor kad su dobili poziv za vojsku.

Ustavni sud dvaput je potvrdio ustavnost Zakona o vojnoj službi, no niži sudovi i pojedinci koji na temelju tog zakona moraju ići u zatvor ponovno su to pitanje stavili pred Ustavni sud. On je 9. srpnja 2015. saslušao argumente  osoba koje ulažu prigovor savjesti. Brat Min-hwan Kim, koji je zbog odbijanja vojske u zatvoru bio 18 mjeseci, kazao je: “Odslužio sam kaznu i sad sam na slobodi. No nadam se da svi drugi koji ulažu prigovor savjesti na služenje vojske neće biti kažnjeni na taj način. Ako im se dopusti da obavljaju civilnu službu, moći će dati svoj doprinos društvu.” Ustavni će sud uskoro donijeti presudu.

Brat Hemdemov (53) ima ženu i četiri sina. On je revna i duhovna osoba te ga jako cijene svi koji ga poznaju. U svibnju 2015. sud ga je osudio na četiri godine teškog rada zato što se u njegovom domu održavalo “nezakonito” vjersko okupljanje. Zatvoren je u zloglasnom radnom logoru u Seidiju, gdje je više puta pretrpio ispitivanje i brutalno zlostavljanje. Unatoč tome i on i njegova obitelj vjerni su Jehovi Bogu. Njegova žena Gulzira povremeno ga može posjetiti i ohrabriti.

Jehovin narod trudi se ostati vjeran čak i u teškim kušnjama. Kad čujemo što sve prolaze neka naša braća, usrdno se molimo za njih. Njihov nas primjer potiče da i mi budemo odani Jehovi Bogu, uvjereni u istinitost riječi iz Psalma 37:28, gdje stoji da on “neće ostaviti one koji su mu vjerni”.